Krenuli smo iz Sarajeva u Doboj na molbu porodice Fehima i Ljiljane Osmanović. Dođite da vidite kako žive Romi, rekoše nam. Vlažan i hladan dan, snijeg propaduje, hladan vjetar pirka, neugodno i kaljavo vrijeme posljednjeg februarskog dana dočekuje nas u Doboju. Ako nemate nekog prevelikog posla, najbolje sjediti u svom stanu ili kući. Međutim, za dobojske Rome odmora nema. Snalaze se kako znaju i umiju i bore se za goli život. Većina ih jedva spaja kraj sa krajem.
Ovo ovdje je propast svijeta. Od kako je korona, sad će biti i dvije godine, donijeli su jedan paket i to nam je sve. Da ovo staro gvožđe, željezo i otpad ne radimo, umrli bi od gladi. – kaže Ljiljana Osmanović.
Na pitanje – kako žive Romi u Doboju – Nermin Osmanović, predsjednik dobojskog Udruženja Roma „Zlatni točak“ odgovara uz uzdah:-Slabo, slabo se živi! Bave se najviše sekundarnim sirovinama, niko nije zaposlen, nema zapošljavanje ovdje u Doboju. Slabo se skroz živi, nema pomoći nikakve.
Udruženje „Zlatni točak“ je formalno osnovano 2008. godine, ali je nešto aktivnije počelo da radi tek 2019. kada je Osmanović izabran za predsjednika i kada je stigla podrška Saveza nacionalnih manjina regije Doboj. Bilo je to vrijeme kakve-takve nade i entuzijazma.– Vidio sam šansu da kroz organizaciju pomognem svojoj zajednici. Od kako sam preuzeo ulogu podjelili smo romskim porodicama prehrambene pakete kao vid jednokratne pomoći, a uz pomoć Udruženja „Romska djevojka“ iz Prnjavora, žene su imale besplatne preventivne preglede – rekao je te 2019. godine Osmanović za Udar. Danas, dvije godine kasnije, nema razloga za optimizam.
Išli smo par puta da se dogovorimo sa vlašću u Doboju, da vidimo da li se išta može pomoći Romima. I za stambeno zbrinjavanje smo išli. Za sve govore da će nešto biti, ali ništa od toga još nije bilo – kaže Nermin Osmanović.Udruženje „Zlatni točak“ je od vlasti Doboja dobilo kancelarijski prostor, ali bez struje i vode. Obećanje da će opština u taj prostor, koji inače pripada njoj, priključiti struju i vodu nikada nije ispoštovan.
Tako su nam dali. Ne znam zašto nema struje. Jako nam je teško komunicirati, raditi… Za „Zlatni točak“ nismo još ništa dobili, nikakvu donaciju, nikakvo stambeno zbrinjavanje… Jesu nam obećali da će biti stambenog zbrinjavanja za Rome u Doboju, ali još ništa nisu ostvarili. Mi se nadamo, volio bih da se pomogne Romima, da nađemo neku riječ, da možemo komunicirati i da nešto ostvarimo u Doboju – kaže Nermin Osmanović.Poslije razgovora sa Nerminom odlazimo u romsko naselje koje se nalazi u dijelu Doboja koji se zove Čaršija. Veći dio naselja je u Đurđevdanskoj ulici. S jedne strane blatnjava livada po kojoj veselo skakuću mali i veliki psi, a sa druge romske kuće okružene ogradama iza kojih stoje djeca i gledaju ko im dolazi u posjetu. Neke od kuća su lijepo sređene, a neke su u jako lošem stanju. Objašnjavaju nam usput – ove što su sređene vlasnici su Romi koji rade po Hrvatskoj ili negdje drugo vani, a neke su dotjerane jer su davno dobili povratničke donacije. Obnove i gradnje godinama već unazad nema. Višečlana porodica Suzane Hajdari nema vlastiti krov nad glavom.
Živim u kući od svekrve. Ne radimo ni ja, ni suprug, ni djeca. Imam troje djece koje školujem, jedno je srednja škola, dvoje osnovna. Sin iz suprugovog prvog braka takođe ne radi. Živimo od dječijeg doplatka i što skupimo sirovine. Sve što dobijem dobijem od naroda – priča nam Suzana.– Predala sam, sad će i godina dana, za jednokratnu pomoć. Nikad ništa. Kad god odem kažu da nemaju para. Teško se živi skroz na skroz. Pogotovo sad kad je bila korona. Ovdje niko i ne dolazi. U koroni nismo dobili nijedan paket.Za pomoć se obraćala dobojskom Centru za socijalni rad. Druga vrata su ostajala zatvorena.A drugo, kome god se obratim kaže – imaš krov nad glavom. Imam, ali ova kuća nije moja, nije na mom, ni na muževom imenu. U kući ima struje i vode, a grijanje – ako imaš para kupiš drva, ako nemaš onda ništa. Ja sam skoro izložila vitrinu. Bila je jedna donacija preko udruženja „četiri plus“ i oni su mi pomogli za drva i hranu. Ja ne radim nigdje, nisam ni završila nikakvu školu da bih negdje tražila posao. Ja bih volila raditi, djeca su mi velika, samostalna, idu u školu. Ali kad god dođem na biro kažu mi – kako ćemo te zaposliti kad nemaš škole. Suprug isto nigdje ne radi, ima četiri osnovne –kaže Suzana Hajdari.
U romskom naselju nas dočekuju sa velikim poštovanjem i osmjehom na licu, ali i sa nekom vrstom nade. U ove krajeve odavno niko ne zalazi…– Nas je petoro, muž i ja i imam troje djece. Ja ne radim, muž bere staro željezo. Jedino imam dječiji doplatak. Volila bih da opština ili Centar vide u kakvim uslovima živim. Nemam krova nad glavom. Ovo nije moja kuća, dao nam je djed od muža. To je bila šupa, pa smo mi proširili, napravili dvije sobe i kupatilo. Tražila sam pomoć. Centar mi je dao 50 maraka. Išla sam, tražila, žalila se, govorila da dođu da vide, ali nikad niko nije došao. Ako bi mogli krov da mi naprave i kupatilo, jer dvoje djece mi ide u školu, a ova mala ima tri godine – priča nam Benita Fehratović.
U romskom naselju nas dočekuju sa velikim poštovanjem i osmjehom na licu, ali i sa nekom vrstom nade. U ove krajeve odavno niko ne zalazi…– Nas je petoro, muž i ja i imam troje djece. Ja ne radim, muž bere staro željezo. Jedino imam dječiji doplatak. Volila bih da opština ili Centar vide u kakvim uslovima živim. Nemam krova nad glavom. Ovo nije moja kuća, dao nam je djed od muža. To je bila šupa, pa smo mi proširili, napravili dvije sobe i kupatilo. Tražila sam pomoć. Centar mi je dao 50 maraka. Išla sam, tražila, žalila se, govorila da dođu da vide, ali nikad niko nije došao. Ako bi mogli krov da mi naprave i kupatilo, jer dvoje djece mi ide u školu, a ova mala ima tri godine – priča nam Benita Fehratović.
Slično životno iskustvo ima i Kenana Imširić, supruga i majka dvoje maloljetne djece.– Živim u kući od mog djeda. Deda nas je primio da budemo u njegovoj kući neko vrijeme dok mi nešto svoje ne budemo imali. Imamo dječiji dodatak, i na tome se zahvaljujemo, ali jako teško živimo. Muž ima dvije škole završene. Obraćao se na biro, oni su obećavali da će ga zaposliti, ali ništa od tog nije bilo. Rekli su mi da idem u opštinu u Doboj. Ja sam bila, tražila neku donaciju, rekli su mi da moramo da imamo neku svoju zemlju da bi dobili donaciju za kuću. Pošto ja nisam imala para da kupim zemlju to je sve stalo. Onda sam ja kupila neku kuću, ali ona nije isplaćena, pa su nam rekli kad se to završi da onda dođemo za donaciju. Rekli su nam da možemo ići i u Ministasrtvo za raseljena lica. Tu sam išla, predala papire, nisam nikad ništa dobila. Oni kao kažu kad nešto bude oni će nas zvati. Ima 3-4 godine kako smo mi to tražili – kaže Kenana Imširić.
Izvor:UDAR
