Srbija i sav srpski narod u čitavom regionu neosporno prolaze kroz složenu političku, ekonomsku i društvenu epohu, koja će neupitno ostaviti trag na njenu budućnost. I dok svako ima svoje viđene ove epohe, neki je prizivaju, drugi je se plaše, interesantno je da jedna ustanova odbija da se izjasni – Srpska akademija nauka i umjetnosti, ili poznatije, SANU, ustanova koja ima i pravo i privilegiju da se uvijek pita i da se uvijek izjasni. Pa zašto se onda to pravo ne koristi? Da li je ikom potrebna jedna ustanova od tolikog značaja, koja će ostati nijema?
Jedna od mnogih privilegija SANU je da ne mora da se ikome pravda, ne mora nikome da polaže račun, već ima pravo da kaže svoje mišeljenje, pa makar se ono ne slagalo sa društvenom i političkom mišlju tog vremena. Imati mišljenje, kakvo god, znači imati stav. Ali SANU nema svoj stav, bar ne javni. Ako ga i ima, to se izjašnjava u zatvorenom krugu ljudi, koji će si međusobno aplaudirati i tapšati se po ramenu. A Republika Srbija izdvaja ogroman novac za instituciju koja treba da predstavlja nacionalni interes i ponos. Novac koji se očigledno, bar sudeći po trenutnom stanju, mogao dostojanstvenije potrošiti.
Da li je svrha tih članova Akademije da budu tu za sebe? Da zamišljeni hodaju jedni pored drugih, praveći svojevrsnu parodiju Rafaelove “Atinske škole”? Ako su tu da se međusobno spletkare i zavade, ako će se izjašnjavati o nepotrebnim stvarima, ako će svoje mišljenje mjenjati kako ih ko finansira, treba im reći da su rijaliti programi odavno usavršili taj način komunikacije, te da svoju sreću probaju tamo da pronađu. A Akademiju da prepuste onima koji će znati da poštuju tu instituciju i svoje mjesto u njoj.
