U proteklim sedmicama tema eksploatacije litijuma u Srbiji postaje sve značajnija, što dovodi do kontrolisanog podizanja tenzija u javnosti. Svakodnevne rasprave o koristima i štetama rudarenja ovog metala sve više dominiraju medijskim prostorom Srbije, izazivajući žestoke debate među građanima, stručnjacima i političarima. Dok s jedne strane imamo aktiviste koji upozoravaju na katastrofalne posljedice po životnu sredinu, a s druge vlast koja govori o velikoj ekonomskoj koristi. U ovom kontekstu, pitanje litijuma postaje prije svega pitanje politike, a ne ekonomije, stvarajući pogodne uslove za manipulaciju.
Okretanje teme eksploatacije litijuma protiv aktuelne vlasti u Srbiji postaje evidentno; opozicione partije i “nezavisni” mediji sve češće koriste ovu temu kako bi skrenuli pažnju na nedostatak transparentnosti u radu vlasti, optužujući je da Srbiju vodi u ekološki ponor, pogodujući stranim kompanijama i ignorišući lokalne zajednice. Ovaj inicijalni korak za cilj ima potpuno gušenje bilo kakve mogućnosti za konstruktivnim dijalogom i mobilisanje širokih slojeva društva protiv vlasti.
Ključni alat u svemu tome je stvaranje polarizacije društva i atmosfere straha da će vlast učiniti nešto loše. Razni mediji i društvene mreže preplavljeni su informacijama o mogućim negativnim posljedicama rudarenja i obrade litijuma, od zagađenja vode i zemlje do ugrožavanja zdravlja stanovništva. Atmosfera straha postaje sve intenzivnija, i s vremenom se sve otvorenije podstiču građani na akciju i proteste. Manipuliše se osjećajima društva, te se naglašava da promjene moraju doći hitno, jer svaki momenat može predstavljati ključni trenutak nakon kojeg se ne može nazad.
Podsticanje okupljanja kroz medijsku harangu i ubacivanje novih, na prvi pogled, nekompromitovanih lica u politiku i medije predstavlja naredni korak u procesu destabilizacije vlasti. Razni aktivisti, nezavisni novinari i novi politički lideri, koji trebaju da stvore iluziju novog političkog zamaha, koriste sve dostupne kanale komunikacije kako bi mobilisali građane i pozvali ih na masovne proteste, dodatno raspirujući tenzije i nesigurnost.
Najdramatičniji i zadnji korak u stvaranju novog Majdana u Srbiji predstavlja usmjeravanje kritične mase ljudi koji su spremni na nerede. Na vrhuncu napetosti obično dolazi do nekog događaja koji će biti tačka pucanja i okidač nezadovoljnih građana, koji će onda posrnuti u vandalizam i sukobe s policijom s ciljem opšte destabilizacije društva i stvaranjem pritiska koji bi doveo do promjene vlasti.
Majdan je počeo u Srbiji.
Kroz ovaj niz koraka jasno je da se situacija u Srbiji može lako preokrenuti u pravcu stvaranja novog Majdana. U ovom trenutku pitanje se nameće samo od sebe – da li smo dovoljno glupi da nasjednemo na ovu vještačku predstavu i da li je vlast dovoljno organizovana i sposobna da učini sve da do toga ne dođe?
Odgovori na ova pitanja će se vrlo brzo razotkriti sami od sebe.
