Zovem se Milan Grujić, imam 30 godina i živim mjestu Borkovići, koje se nalazi samo 20 kilometara od Banja Luke. Po zanimanju sam profesor razredne nastave, oženjen sam i otac jedne djevojčice. Odlučio sam da svoj život nastavim ovdje, u selu gdje sam odrastao, gdje su moji korijeni i gdje vjerujem da je moguće graditi srećnu budućnost za mene i moju porodicu. Volim svoje selo i želim da i moje dijete osjeti istu ljubav prema ovom mjestu, da odraste okruženo prirodom i zajednicom koja je uvijek bila oslonac jedni drugima.
Nažalost, posljednjih godina svjedočimo jednom zabrinjavajućem trendu – mladi ljudi sve više napuštaju svoja sela. Odlaze u potrazi za boljim životom, najčešće u inostranstvo, vođeni potrebom za sigurnijim zaposlenjem i boljim uslovima života. Glavni razlog njihovog odlaska je upravo nedostatak mogućnosti za zaposlenje koje bi im omogućilo dostojanstven život ovdje, u njihovom rodnom mjestu. Odlazak mladih nije samo problem našeg sela, već i mnogih drugih širom zemlje. Ali, Borkovići su moje selo, i zato je ova priča posebno lična za mene.
Pitam se, da li bi se ti mladi ljudi vratili kada bi im se pružila prilika za adekvatno zaposlenje? Vjerujem da bi. Mnogi od njih nisu otišli zato što su to željeli, već zato što su morali. Naša sela, poput Borkovići, imaju mnogo toga da ponude. Selo kao selo pruža brojne mogućnosti za bavljenje raznim poslovima – od poljoprivrede i stočarstva, pa do zanata i drugih djelatnosti koje mogu donijeti stabilan prihod. Ali te mogućnosti ostaju neiskorištene, jer nema dovoljno sistemske podrške. Ulaganjem u sela i pomaganje mladima može se stvoriti osnova za povratak tih ljudi i revitalizaciju naših zajednica.
Promjene se mogu desiti samo ako se ozbiljno pristupi problemu. Potrebna je podrška na svim nivoima – od lokalnih vlasti, preko državnih institucija, do privatnih investitora. Pomoć mladima kroz donacije ili kredite sa malim kamatama na duži period bio bi jedan od ključnih koraka. Na taj način, mladi bi dobili priliku da započnu svoje poslove, bez straha od dugoročnih financijskih obaveza koje ne bi mogli ispuniti. Voćarstvo, na primjer, je djelatnost koja je idealna za porodični posao, a naša zemlja je bogata plodnim zemljištem koje može donijeti dobre prinose. Naša zemlja je povoljna za različite kulture voća i povrća, ali potrebna je podrška kako bi se te mogućnosti iskoristile na pravi način.
Ipak, sve to može pasti u vodu ako se ne riješe osnovni problemi. Jedan od najvećih problema s kojim se suočavamo u Borkovićima je vodosnabdijevanje. Posebno u ljetnim mjesecima, kada suša pogađa naše krajeve, nedostatak vode postaje ozbiljna prepreka za bilo kakvu ozbiljnu poljoprivrednu proizvodnju. Bez stabilnog snabdijevanja vodom, ni najplodnija zemlja neće moći da donese željene rezultate. Rešavanje ovih nedostataka i podrška mladima ključ su za stvaranje boljeg života u našim selima. Kada bi mladi imali sigurnost da mogu ostati u svojim mjestima, stvarati porodice i živjeti od svog rada, vjerujem da bi mnogi od njih odabrali tu opciju.
Ja sam jedan od rijetkih koji je odlučio da ostane u svom selu. Živim ovdje, radim, i borim se za bolji i ljepši život za sve nas. Vjerujem da, ako se svi udružimo i usmjerimo svoje napore, možemo doprinijeti da naša djeca rastu ondje gdje su se rodila. Jer, na kraju krajeva, nije li to ono što svi mi želimo? Da naši potomci ostanu ovdje, da žive od svog rada i da osjete tu posebnu vezu s mjestom koje nas je oblikovalo.
Sela su srce naše zemlje, ali to srce sve slabije kuca. Vrijeme je da zajedničkim snagama vratimo život u naša sela i omogućimo mladima da vide budućnost u mjestima u kojima su odrasli. Ne smijemo dozvoliti da naši mladi odrastaju s idejom da moraju otići kako bi našli sreću. Naša sela imaju potencijal da postanu mjesta prosperiteta, gdje se može živjeti dostojanstveno, gdje se može raditi i gdje se može biti srećan.
Moramo raditi na tome da stvorimo uslove za povratak mladih. To nije samo pitanje ekonomije, već i pitanje identiteta, kulture i budućnosti naše zemlje. Ako želimo da sačuvamo ono što nas čini posebnim, moramo početi od naših sela. Ulaganjem u obrazovanje, infrastrukturu, poljoprivredu i male biznise, možemo vratiti život u naše zajednice.
Na kraju, svi zajedno možemo doprinijeti boljem i ljepšem životu u našim selima. To nije samo borba pojedinca, već zajednički cilj kojem svi težimo. Jer, kada sela ožive, oživi i cijela zemlja. Vjerujem da je budućnost naših sela u našim rukama, i da samo zajedničkim naporom možemo ostvariti taj cilj.
